Piše: Magda Peternek
Sjećate li se nekadašnjih šlagera, šansona ili možda dobre stare sevdalinke? Sjećate li se starih, dobrih festivala poput ,,Beogradskog proleća’’, Splita ili Opatije? Pamtite li igranke, plesove, zabave i drugarske večeri? Ja, bogami, pamtim i rado ih se sjećam. I to nam je izgleda nažalost samo i ostalo- da ih se sjećamo. Ali sa sjetom i nekom vrstom nelagodne nostalgije koja me, izgleda, ne misli tako lako napuštati. Zašto nelagodna? Pa zato što se nikako ne mirim s tim da je sve od nabrojanog samo puka i daleka prošlost. Ne zato što ne shvatam neminovnost i prirodnost prolaznosti već zato što je vrijeme koje je došlo potpuno neprirodno i neće tako lako i brzo proći. Sjećate li se sjajnog Dragana Stojnića, Lole Novaković, Jadranke Stojaković? Ja ih ne zaboravljam, ali ovom vremenu bez sluha i bez trunke osećaja za svrhu i suštinu kvalitetnog zvuka ove veličine istinskog muzičkog života apsolutno ne znače ništa.
Čujete li neprevaziđenog Arsena Dedića, Kemala Montena, Davorina Popovića, Dušana Prelevića i mnoge druge majstore umjetničkog zanata? Ja ih i te kako još čujem i duboko pamtim, ali ovo vrijeme koje je iskočilo i iz zgloba i iz ritma o istinskim vrijednostima niti ima pojma, niti želi da zna o čemu ja sada ,,pričam’’.
Svi ovi divni glasovi koje sam pomenula ostavili su dubok trag u svakoj noti istinske i iskonske muzike i njene plemenite duše koju samo vrhunski umjetnici nose u sebi. Ovo vrijeme, nažalost, ne misli tako, već pokušava na sve moguće načine da ih izbriše, ponizi i potpuno uništi.
Sjećate li se jedinstvenog Tome Zdravkovića, nepresušnog Luisa i plemenite Silvane Armenulić? Ovi besprekorni znalci u svojoj profesiji samo su beznačajni i nebitni stranci ovog vremena koje hara današnjom scenom muzičke i svake druge životne pozornice.
Otišli su, dakle, mnogi vrhunski umjetnici, preselili se među zvijezde, jer oni i jesu bili zvijezde, jednog divnog vremena koje smo nekada imali i koje smo i mi živjeli zajedno s njima. Međutim, ovo sadašnje bezdušno i bestidno, ovo površno i primitivno vrijeme, bez imalo srama i poštovanja, potpuno zanemaruje njihov sjaj.
A ko su današnje zvijezde i zvjezdice? Bogme, sve same padalice. Imamo li danas festivale? Imamo, ali srama, prostakluka i totalnog neukusa. Čete i čete polupismenih (gori su od nepismenih) marširaju li, marširaju. Gomile neartikulisanog i glasa i stasa ne silaze sa ,,grandiozne’’ scene. Razmnožile se neke čudne ,,bubamare’’, a za petama im i nekakve ,,soraje’’.
Nego kad sam već kod bubamare, moram naglasiti, da tu malu slatku bubicu rado volim da ugledam i u travi i na svojoj ruci, ali nisu sve bubamare baš iste. E baš tu jednu ne volim da vidim ni u snu. Nije ni slatka (mala jeste)… Dakle, ne volim da je vidim ni u snu, ali se ona zato može vidjeti kao ,,značajni’’ član žirija za izbor sadašnjih, a bogami i budućih zvijezda, ovog primitivnog i prostačkog ,,sazvježđa’’.
E, naši davni nekadašnji festivali, kada biste samo malo virnuli na današnju pozornicu i čuli i vidjeli ko su vam naslednici i sledbenici! Ali, možda je bolje da ostanete tamo gdje jeste, da ne slušate i ne čujete ovaj jad i čemer kome je sadašnji žiri dodijelio maksimalan broj poena.
Ovo je definitivno vrijeme bez sluha, bez ritma i bez ijedne pozitivne vibracije. Vrijeme raštimovanog smisla i totalnog falša u svim žanrovima morala. Vrijeme bez dirigenta. Vrijeme bez kompozitora dostojanstva. Ja ne želim da budem dio njegovog ansambla. Ni ja ni moj bič. Jer, festival srama je kič.
(Autorka je pjesnikinja)